Procjenjuje se da je 34 miliona djece i mladih prisilno raseljeno, a još toliko ih je u pokretu u potrazi za ekonomskim i obrazovnim mogućnostima. Digitalna povezanost, digitalni podaci i nove tehnologije mijenjaju načine na koje se raseljene osobe informiraju, kako pristupaju informacijama i kako komuniciraju, kao i kako agencije provode i upravljaju svojim programima i kako mjere njihov učinak. Humanitarne organizacije sve više se oslanjaju na podatke i nove tehnologije kako bi unaprijedile svoj doseg i pomogle ugroženim populacijama do kojih je teško doći, uključujući i djecu u pokretu.
Aktuelna pandemija bolesti COVID-19 ubrzala je potrebu humanitarnog sektora za izradom digitalnih rješenja koja će pružiti podršku ugroženim populacijama, uključujući djecu migrante i raseljenu djecu. Međutim, povećana povezanost među ovim populacijama nosi sa sobom i potencijalno povećanje rizika. Rapidno uvođenje tehnoloških inovacija, s kojim nacionalna zakonodavstva muku muče da održe korak, donosi nove etičke dileme i prijetnje po sigurnost i dobrobit raseljene djece. Inicijativa za migrante i raseljene (MDI) organizacije Save the Children također je inovativna i između ostalog radi na alatima koji se oslanjaju na nove tehnologije, a koji će omogućiti bezbjedniji i učinkovitiji odgovor u svrhu pružanja podrške najugroženijoj djeci u pokretu.
Primjer jednog takvog alata je prediktivna raseljenost – prototip za predviđanje budućeg opsega i trajanja kriza raseljenosti prouzrokovanih sukobima. Kako bi nadopunio takve napore, MDI je istovremeno naručio ovaj izvještaj za potrebe unapređenja rada organizacije Save the Children na zaštiti djece u situacijama kada se digitalne tehnologije ‘ukrštaju’ s kontekstima migracije i raseljenosti. Izvještaj o digitalnoj zaštiti za djecu prati preporuke iz studije MDI i organizacije Save the Children Danska o “Raseljenoj djeci i novim tehnologijama”2, a također se osvrće i na relevantne preporuke iz Globalnog izvještaja o reviziji organizacije Save the Children iz 2016. godine. Pouke iz ovog izvještaja poduprijet će izgradnju kapaciteta unutar organizacije Save the Children za potrebe odgovorne primjene tehnologije u svrhu izrade programa za djecu i mlade u kontekstu migracija i raseljenosti, a istovremeno će pružiti značajan i blagovremen doprinos razvoju dobre prakse o digitalnoj zaštiti za djecu u cijelom sektoru.
Očekujemo da će sekundarna faza ovog istraživanja 2021. godine podržati izradu smjernica i alata za podršku donošenju odluka koji će organizaciji i cijelom sektoru ponuditi neophodne instrumente digitalne zaštite za djecu i doprinijeti široj agendi digitalne transformacije. Podaci i tehnološke inovacije nisu “neprijatelji” – oni nude izvrsne i prijeko potrebne kapacitete za pozitivne i transformativne promjene u našem sektoru. Ipak, kako se obim i uticaj tehnologije bude povećavao, tako će akteri u humanitarnom sektoru morati biti opremljeni odgovarajućim mehanizmima digitalne zaštite kako ne bi nanijeli štetu upravo onoj djeci kojoj nastoje pružiti sigurnost i kako bi smanjili sve eventualne pravne rizike i rizike za svoj ugled.
Također, u sve većem oslanjanju na digitalne tehnologije ne trebamo zapostaviti one koji nemaju pristupa. Sve češće vidimo primjere gdje dolazimo u opasnost da ćemo doprinijeti “digitalnom jazu” tako što će programi zasnovani na velikim podacima i tehnologiji previdjeti one koji nemaju pristup povezivanju. Humanitarni sektor mora se čim prije suočiti sa izazovom pronalaženja načina na koji ćemo kolektivno i učinkovito prebroditi ovo mnoštvo izazova, a da pritom ne odbacimo mogućnosti koje nam nude tehnološke inovacije. Stoga se nadamo da će ovaj izvještaj i praktičarima i donositeljima politika pomoći u sagledavanju tog izazova i ohrabriti ih da bez odlaganja ”digitalnoj zaštiti” daju prioritet.