U novoj knjizi, direktor jedne srednje škole, Zachary Scott Robbins objašnjava kako je implementirao vremenski prihvatljiv i budžetski isplativ proces za poboljšanje pravičnosti u disciplini.
Povećanjem štete u zajednici koja je nanošena ponašanjem učenika u školi, izricanjem velikog broja kazni i sankcija, u jednoj školi je pokrenut Tribunal. Direktor škole u svojoj knjizi objašnjava zašto je osmislio Tribunal, kao forum ili proces za pravičnost. Ovaj tribunal za restorativnu pravdu osmišljen je da odvrati učenike od posljedica izvan škole i vrati im položaj u školskoj zajednici. Još jedan od razloga pokretanja Tribunala je neophodnost prestanka suspendiranja afroameričkih učenika, što se dešavalo pet puta češće od njihovih vršnjaka, iako nisu bili ni trećina učeničke populacije škole.
Tribunal je definisan kao osoba ili institucija koja ima ovlaštenja da presuđuje, donosi presude ili odlučuje o zahtjevima ili sporovima. To je grupa kojoj lider škole daje ovlaštenje da potvrđuje sporazume između strana i popravlja štetu koju pojedinci nanose u školskoj zajednici. Tribunal se sastoji od učenika počinilaca nekih djela, pomagača u restorativnoj pravdi i kolega mentora u restorativnoj pravdi. Tokom njihovih sastanka, počinitelji mogu ispričati svoju priču i razmisliti o svojim postupcima.
Sve to je osmišljeno s ciljem pružanja pomoći učenicima da shvate kako je njihovo ponašanje nanijelo štetu zajednici i kako se osvijestiti u pravičnom smislu, te shvatiti kako sve akcije imaju uticaja na druge osobe.
Za samu uspješnost Tribunala nekoliko je elemenata bilo kritično, vrijeme i troškovi.
Osim što su mogli smanjiti obustave i stope izbacivanja, Tribunali za restorativnu pravdu morali su biti isplativi i sposobni izdržati svaku neočekivanu budžetsku krizu.
Tribunali su također, morali biti vremenski efikasni. Škola se duže vrijeme bori sa pojavom zadržavanja učenika u školi (tokom školskih aktivnosti) trajanje procesa tribunala nije smjelo biti dugo - 15 minuta od trenutka kada je počinilac ušao u prostor Tribunala do završetka Tribunala, do uspostavljanja sporazuma o restorativnoj pravdi.
Osim što je bio vremenski i troškovno efikasan, Tribunal za restorativnu pravdu morao je funkcionisati.
Kroz ovu aktivnost morao se pokazati mjerljiv uspjeh u odvraćanju učenika od posljedica izvan škole jer je bilo mnogo kritičara restorativne prakse.
Suočen s ovim protivljenjem, dalje navodi direktor u svojoj knjizi, Tribunal za restorativnu pravdu morao je biti uspješan u poučavanju učenika kako da koriste alate za kretanje u društvenim situacijama i situacijama na času koje su ponekad izazivale loš izbor ponašanja.
Primarni resurs potreban za Tribunal za restorativnu pravdu su ljudi, zahtijeva dvije profesionalno obučene odrasle osobe, plus tri ili četiri obučena učenika, vršnjaka. Svakako je potrebno da stručnjaci budu licencirani, tu je i učinkovit školski savjetnik, socijalni radnik ili psiholog.
Ono za šta se može reći da je tajni sastojak jeste upravo uključenost vršnjaka u rješavanje problema ili rad Tribunala. Zastupnici kolega u Tribunalu za restorativnu pravdu služe kao osobe za podršku počiniocima tokom (a često i nakon) postupaka pred Tribunalom. Zastupnici kolega pomažu učesnicima da se opuste i osjećaju ugodno tokom postupka pred Tribunalom, pružajući vrijedan sistem podrške u nepoznatom okruženju. Oni također, pružaju facilitatorima Tribunala u restorativnoj pravdi perspektivu učenika o tome kako bi počinioci trebali popraviti štetu nastalu u postupcima pred Tribunalom. Zastupnici kolega također, potvrđuju rješenja za popravku štete koju počinioci predlažu tokom rada Tribunala. Prisutnost advokata vršnjaka osigurava da se čuje glas učenika, a repatrijacija bude poštena i relevantna.
Detaljnije o ovom zanimljivom načinu djelovanja restorativne pravde čitajte ovdje.