UNICEF je 2016. godine izvestio da širom sveta postoji više od 50 miliona dece koja su raseljena od čega je 28 miliona pobeglo od nasilja i neizvesne budućnosti. Deca su često odvojena od svojih porodica ili putuju sasvim sama, što ih čini potencijalnim žrtvama trgovine ljudima, krijumčarenja, otmica, silovanja, mučenja ili su podložna ozbiljnijim zdravstvenim problemima, ozbiljnim bolestima, davljenja na moru i imaju ograničen pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Kao posledica, ova deca gube poverenje u odrasle koji su odgovorni za njihovu zaštitu, čineći posao nastavnika i drugih pružalaca usluga težim i manje efikasnim.
Kao deo napora koji je usmeren na rešavanje ovih problema, Centar za izvrsnost za brigu o deci i zaštitu (Centre for Excellence for Children’s Care and Protection - Celcis) na Univerzitetu Strathclide u Glazgovu, osmislio je besplatan online kurs o budućem učenju (FutureLearn), „Zaštita dece koja se kreću sama: briga o deci koja su bez pratnje ili su odvojena od porodica“ (Caring for Children Moving Alone: Protecting unaccompanied and separated children), koji ima za cilj da pruži podršku za nastavnike koji dolaze u kontakt sa decom migrantima bez pratnje.
Deo kursa nudi informacije o tome zašto deca ostaju bez pratnje ili su razdvojena od svojih porodica, o njihovom putovanju i kakav ono ima uticaj na njihovo ponašanje. Deca izbeglice imaju ista prava kao i druga deca uključujući i pravo na obrazovanje. Vlade moraju efikasno da odgovore na ovo pitanje i da osiguraju da nastavnici (i drugi) imaju sve potrebne informacije (kao što su uslovi života, ko su zakonski staratelji ili koji su profesionalci uključeni u rad sa ovom populacijom) zarad adekvatnog planiranja i pružanja podrške u obrazovanju.
Kurs takođe pokriva pitanja kao što su važnost ostvarivanja dečijih prava, bez obzira na njihov imigracioni status. Nastavnici moraju biti upućeni u imigracionog statusa svojih učenika, s obzirom da se to mora uzeti u obzir prilikom planiranja njihovog daljeg obrazovanja (npr. imigracioni status se menja nakon navršenih 18 godina). Pored navedenog, vrlo je važno da nastavnici (i drugi profesionalci koji su u kontaktu sa decom koja su bez pratnje ili su odvojena od svojih porodica) razumeju ova traumatična iskustva koja utiču na ponašanje dece u učionici kao i činjenicu da im je integracija u društvo otežana.