Jednom kada su stigli na sigurnije mjesto, Yana i Anastasiia, Terre des hommes psihologinje u Ukrajini, podijelile su svoja iskustva i opisale trenutnu situaciju djece u njihovoj zemlji:
"Prije izbijanja neprijateljstava u Ukrajini, radile smo sa grupama tinejdžera. Teme koje smo obrađivale su životne vještine, otpornost na stres i tim bilding u zajednicama u blizini kontaktne linije. Osnovne potrebe djece su bile zadovoljene, imali su pristup vodi, hrani i lijekovima. Na osnovu toga bilo je moguće podržati njihovo psihosocijalno blagostanje.
U proteklih 13 dana, životi ljudi su okrenuti naglavačke u našoj zemlji. TdH tim je fokusiran na čuvanje vlastitog života i onih svojih najmilijih. Mnogi od nas su bili u skloništima, bez vode, struje, ili telekomunikacija, i nismo se osjećali sigurno.
Neki od nas se borili da stignemo do sigurnog područja u zemlji, ostavljajući iza sebe porodice i domove. Usput smo vidjele paniku, pa čak i ravnodušnost i agresiju od nekih ljudi. Također smatrale smo se beskućnicima, napuštenima i isključenim iz naših bivših života. Samo kroz podršku voljenih, podršku TDH, i vlastite snage smo sigurne u ovom trenutku. Ali ne znamo šta će se desiti sutra, tako da nam anksioznost nikada ne prolazi.
Što se tiče roditelja i djece koja su evakuisana iz granatiranih gradova i naselja, situacija je, da kažemo blago, užasna. Vidjeli smo majke koje daju svoju djecu strancima, jer nije bilo dovoljno prostora na evakuaciju u vozovima za cijelu porodicu. Vidjeli smo djecu koja spavaju na ulici jer je bilo sve manje i manje mjesta u privremenim skloništima. Djeca su odvojena od svojih roditelja, a roditelji pitaju svoje prijatelje i rodbinu da evakuišu svoje djecu, i jednostavno "bacaju" djecu u vozove, automobile i autobuse.
Također, djeca koja su evakuisana sa svojim roditeljima ponekad provode nekoliko dana na putu u opasnim područjima gdje se puca. Postoje saobraćajne gužve na putevima, a i nemoguće je napuniti automobil sa gorivom. Ako govorimo o evakuaciji vozom, djeca s roditeljima provode sate u hladnoći čekaju u redu za voz, gdje se prednost daje majke sa bebama-roditelji sa starijom djecom možda neće ni ići na voz nakon što dugo čekaju u redu. Također, u nekim naseljima u blizini željezničke stanice, nema skloništa i prilike da se skloni u slučaju da granatiranje počne.
Također, smo vrlo zabrinuti za naše kolegama s kojima nismo imali kontakt već nekoliko dana. Gradovi u kojima se nalaze su pod vatrom danima. Nema struje, vode, plina, ili telefonske usluge u tim gradovima. Jedini način za komunikaciju je putem radija. Ukrajinske vlasti traže da ruske trupe poštuju "režim tišine", tako da Ukrajina može evakuisati civile, ili u najmanju ruku, da im pruži humanitarnu pomoć. Ali u ovom trenutku, ti pokušaji su uzaludni. Nadamo se da će sa našim kolegama sve biti u redu.
Nakon što smo stigle u sigurno područje, odmah smo pokušale da kontaktiramo sa našim korisnicima. Mnogi su nažalost nedostupni. U ovim sredinama su bile i strašne borbe. Samo jedan tinejdžer nas je kontaktirao iz grada Zolote, u oblasti Luhansk. Njegova porodica ne može da napusti grad. Postoji mnogo vojne opreme okolo i granatira se. Nema vode. Tu su i problemi sa pristupom hrani. Internet je slab i nema ga svugdje. I to je situacija u mnogim gradovima i selima.
U ovom trenutku, osnovne potrebe djece u naseljima gdje postoji aktivna borba nisu ispunjene. Djeca su u podrumima već dvije sedmice. Podrumi nisu prilagođeni za život; uslovi su nehigijenski jer nema WC-a (djeca idu u toalet u kantama, koje roditelji ne mogu redovno prazniti zbog granatiranja). U nekim podrumima, nema vode i roditelji moraju prati svoju djecu s mokrim krpama i salvetama.
Situacija sa hranom je još gora. U trgovinama je nestalo hrane za bebe. Ukoliko roditelji uspiju dobiti hranu, ona nije uvijek pogodna za djecu. Zato djecu boli i stomak. Oni doživljavaju zatvor, i stalno plaču i viču.
Starija djeca jedu samo rezance i žitarice, koje se, dok god ima struje, mogu kuhati u skloništima. Zalihe hrane se brzo troše, a roditelji ne mogu uzeti humanitarnu pomoć koja se isporučuje u zajednicama zbog stalnih granatiranja oko ovih područja.
Postoji plijesni i prašina na zidovima u skloništima i djeca počinju da se razbolijevaju uz curenje iz nosa, kašalj, groznicu, imaju akutne respiratorne virusne infekcije, bronhitis, za koje ne postoji lijek.
S pozitivne strane, roditelji, susjedi, a i djeca su se ujedinili u podršci i pomoći jedni drugima. Oni dijele sve što imaju.
Djeca reaguju na stres na različite načine. Neki spavaju za vrijeme granatiranja, neki brinu o svojim roditeljima i ne puštaju ih da idu bilo gdje, i ne idu nigdje. Za neku djecu je u ovom trenutku dovoljno druženje sa svojim vršnjacima. Mlađa djeca plaču i pokriju uši i oči.
Roditelji su pod stalnim stresom, posebno zbog granatiranja. Zato nemaju energije za psihološku podršku njihovoj djeci. Djeca se plaše; Glasni zvukovi daju im panične napade i ne znaju kako se nositi s tim. Općenito, oni ne mogu adekvatno procijeniti svoje stanje, a one osnovne psihološke sposobnosti za samopomoć koja djeca možda i znaju ne pamte se uvijek u takvim trenucima.
Adekvatna psihološka pomoć i podrška mogući su samo kada su ispunjene osnovne potrebe djece.
Što se tiče psihološke pomoći na daljinu i podrške u nekim skloništima, ne postoji mobilna komunikacija. Možda se mobilna komunikacija pojavljuje samo kada nema granatiranja i ljudi mogu doći do površine sa napunjenim telefonom.
Zato, nažalost, psihološke potrebe dolaze na drugo mjesto. Sada su fiziološke potrebe postale prioritet - jesti i spavati. A onda dolazi osjećaj sigurnosti."
***
Terre des Hommes pruža razne usluge djeci i njihovim porodicama u Ukrajini od 2015. godine, sa snažnim fokusom na psihosocijalnu podršku. TDH posluje u Kijevu, u Mariupolu, a u Severododonetsku.
TDH postavlja mobilne ekipe u Moldaviji, Rumuniji i Mađarskoj kako bi pružili hitnu pomoć izbjeglicama iz Ukrajine. Molimo vas da podržite ove napore svojom donacijom ovdje.