Izgubljeno vrijeme se nikada ne može vratiti ili zašto bi ulaganje u rano djetinjstvo trebalo biti prioritet

Naša najmlađa djeca zaslužuju više priznanja i podrške u suočavanju sa nasiljem i traumama u porodici

Prvih 1 000 dana ima doživotni efekt

Izlaganjem Vašeg djeteta jeziku od rođenja, ono će moći reći „hoću“ do 20. mjeseca, a „mama ja pijem svoj sok“ do 3 godine. Prvih 1 000 dana – ili vrijeme između začeća i treće godine života – predstavlja osnovu za ogroman potencijal i optimalan rast tokom djetetovog životnog vijeka. Međutim, tokom ovog perioda, beba u razvoju je najranjivija na spoljašnje izlaganje i iskustva. Trauma, zbog zanemarivanja, pothranjenosti ili nasilja u porodici, slabi temelje "programiranja" organa, tkiva i tjelesnih struktura, što dovodi do lošeg zdravlja i značajnog gubitka neurorazvojnog potencijala.

Nekada se smatralo da su stanja poput srčanih bolesti i dijabetesa samo proizvod ponašanja i načina života, ali se sada smatraju povezanim s procesima i iskustvima koji se javljaju u djetinjstvu. To je zato što svi tjelesni sistemi funkcionišu kao integrisana jedinica. Prve godine djeteta mijenjaju igru ​​za zdrav razvoj i dobrobit. Poput učenja jezika, postoji i kritičan period za učenje rasuđivanja, komunikacije i suočavanja s emocijama. Kada prođu ovi kritični trenuci, još uvijek možemo učiti druge jezike, ali oni će rijetko, ako ikada, zamijeniti tečnost kojom govorimo svoj prvi jezik. Slično, razmišljat ćemo, komunicirati i nositi se sa svojim emocijama na određene načine kada odrastemo, ali oni bi mogli biti daleko od zdravih ili idealnih u slučajevima djece koja nisu dobila sigurnu bazu, ili su bila zlostavljana ili zanemarena u ranoj mladosti.

Trauma ima fenomenalan uticaj na razvoj. Ljudski mozak nastavlja da napreduje i mijenja se tokom cijelog životnog vijeka, ali najbrži period rasta mozga leži unutar onih 1.000 dana kada je mozak najpodatljiviji i najprilagodljiviji. Osnove za kontinuirani razvoj mozga i tijela, emocionalnog života i kognitivnih kapaciteta polažu se u ranom djetinjstvu. Ako su ovi temelji slabi i krhki, ili čak oštećeni zbog rane traumatizacije, sav kasniji razvoj će biti ometen i pogođen. Dojenčad ovise o svojim roditeljima i starateljima za preživljavanje i zaštitu, kako fizičku tako i emocionalnu. Kao takvi, roditelji i staratelji snose ključnu odgovornost.

Opak problem traume

Problemi kao što su siromaštvo ili nasilje u porodici nisu novi, ali su postali sve više zabrinjavajući kako se znanje povećalo o doživotnim posljedicama negativnih iskustava tokom razvoja djeteta. Na primjer, kombinacija finansijskog stresa, neizvjesnosti oko budućnosti i društvene izolacije tokom pandemije Covid-19 stvorila je više anksioznosti kod djece i povećala učestalost nasilja u kući.

“Mala djeca su zaštićena od traumatizacije svojim godinama”, “oni se ionako neće sjećati” uobičajeni su nesporazumi o traumi. Reakcija novorođenčeta na traumu može se razlikovati od reakcije starijeg djeteta i možda neće moći izraziti iskustva stresnih ili opasnih događaja. Međutim, sve veći broj istraživanja je priznao da su novorođenčad pogođena događajima koji ugrožavaju njihov integritet, a njihovi simptomi su dobro dokumentirani.

Mozak ima više načina da se prisjeti nekog iskustva, zbog čega se možemo smiriti dodirom voljene osobe ili osjetiti kako nam srce lupa kada hodamo sami noću, iako to ne vezujemo za određeno iskustvo. Sve dolazne senzorne informacije stvaraju obrazac aktivnosti koji se upoređuje s prethodno pohranjenim iskustvima. Novi obrasci tako mogu postati nova sjećanja. Većina naših iskustava dojenčadi pohranjena su kao nekognitivna i preverbalna sjećanja. Ova "sjećanja" služe za osnovnu organizaciju naših neuronskih sistema, koje ćemo koristiti do kraja života. Što duže, intenzivnije i češće dojenčad moraju da izdrže stresne situacije, veća je vjerovatnoća da će to iskustvo uticati na njihov daljnji razvoj.

Doživljavanje zanemarivanja ili zlostavljanja, te svjedočenje nasilja u porodici u djetinjstvu, utiču na mozak u razvoju na još dublji način nego što će trauma pretrpljena u odrasloj dobi uticati na već razvijeni centralni nervni sistem. Dojenčad su pod velikim uticajem svijeta oko sebe. Možda ne razumiju šta se dešava, ali poput sunđera, upijaju i na njih utiču staratelji na koje se oslanjaju. Sistematska negativna iskustva utiču na dijete. Zato sa sigurnošću možemo reći da su dojenčad podložnija traumatskom stresu.

Stručnjaci za brigu o djeci su bitni njegovatelji

Sve što može smanjiti prirodu, trajanje ili učestalost izvora akutnog stresa kod dojenčeta ima potencijal da smanji vjerovatnoću da to dijete razvije emocionalne, bihevioralne, socijalne ili kognitivne probleme. Struktura, predvidljivost i njegovanje su tri ključna elementa koja doprinose sigurnom i uspješnom okruženju za bebu. Kao takvi, polako shvaćamo da stručnjaci za brigu o djeci mogu igrati ključnu ulogu u suzbijanju traumatizacije novorođenčadi uzrokovane nasiljem u porodici.

Stručnjaci za brigu o djeci su svakodnevni, pouzdani kontakti za dojenčad. Oni djetetu mogu ponuditi sigurno i njegujuće okruženje, bez obzira na iskustva kojima je dijete izloženo kod kuće. Oni su na jedinstvenom položaju da pomognu novorođenčadi u njihovom oporavku pružajući im mirnu, stabilnu rutinu i priliku da izraze svoje emocije i osjećaju povezanost. Mnogi stručnjaci za brigu o djeci bave se dojenčadima koja su doživjela ili će doživjeti traumatične događaje, poput nasilja u porodici ili siromaštva koji štete njihovom dugoročnom zdravlju, ali ne znaju svi stručnjaci kako pružiti podršku ovoj djeci. Uprkos uticaju traumatskih iskustava i visokoj učestalosti nasilja u porodici u prvih 1 000 dana, postoji vrlo malo izveštaja o zlostavljanju djece u tom dobu.

Ovaj članak je poziv na podršku i priznanje novorođenčadi koja se suočavaju s traumom, posebno kada trauma nastane u kućnom okruženju. Često se moraju osloniti na sekundarne njegovatelje kako bi se utješili i osjećali sigurno. Što brže djelujemo, više ljudskih potencijala možemo sačuvati. Znamo da intervencije unutar naših kritičnih okvira mogućnosti imaju potencijal da izvrše dubok uticaj na razvoj i funkcioniranje djeteta. Zemlje koje ne ulažu u prvih 1 000 dana gube milijarde dolara kasnije zbog niske ekonomske efikasnosti i visokih zdravstvenih troškova.

Kao što je James Heckman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, naglasio: „Najveća stopa povrata u ranom razvoju djece dolazi od ulaganja u ugrožene porodice, što je ranije moguće, od rođenja do pete godine. Početak u dobi od tri ili četiri godine je premalo i prekasno, jer ne prepoznaje da vještine stvaraju vještine na komplementaran i dinamičan način. Napori se trebaju usmjeriti na prve godine za najveću efikasnost i efektivnost.”

ECLIPS je evropski projekt koji želi da koristi moderne tehnologije za stimulisanje svijesti i vještina kod stručnjaka za brigu o djeci u vezi sa otkrivanjem, upućivanjem i brigom o simptomima traume nakon izlaganja nasilju u porodici. Djeca često ostaju nevidljiva na svom putu oporavka od traume nasilja u porodici. Projekt ECLIPS je zato važna prekretnica u borbi protiv nasilja u porodici među njegovim najmlađim žrtvama. Pronađite nas na www.eclipsproject.eu

ECLIPS je dobio sredstva od Programa za prava, jednakost i građanstvo (REC) Evropske unije, prema ugovoru o grantu br. 101005642. Ova komunikacija odražava samo stav autora. Ne predstavlja stav Evropske komisije i Evropska komisija nije odgovorna za bilo kakvu upotrebu informacija koje sadrži.